Zec je u početku trčao najbolje u razredu, ali je doživio slom živaca jer je loše plivao.

Vjeverica se izvrsno penjala dok nije doživjela frustraciju na nastavi letenja gdje ju je učitelj prisilio da kreće sa zemlje prema gore, umjesto s vrha drveta prema dolje. Osim toga, istegnula je mišiće od prevelikog napora pa je dobila trojku iz penjanja i dvojku iz trčanja.

Orao je bio problematično dijete koje je trebalo jako disciplinirati. U penjanju bi stigao na vrh stabla prije svih ostalih, ali se pritom uporno koristio vlastitim metodama da to postigne.

Na kraju godinej jedna je nenormalna jegulja, koja je izvrsno plivala, ali je znala i trčati, penjati se i letjeti, imala najviši prosjek i proglašena je najboljom učenicom.

Prerijski psi nisu išli u školu i borili su se s poreznicima jer vlasti nisu htjele uvrstiti kopanje i rovanje u nastavni plan. Dali su svoju djecu na obuku jazavcu, a poslije su se udružili s krticama i mrmotima te osnovali uspješnu privatnu školu.

                                                 George H. Reavis, “The Animal School”, 1940.

Ova duhovita, a pomalo i tužna priča, podsjeća nas da smo različiti i da bi svakoj različitosti trebalo pristupiti primjerenim zahtjevima. Jednaki zahtjevi ne znače i jednake prilike. Svako dijete u našoj školi uči, razmišlja i napreduje u različitim područjima, različitim načinom i tempom. Naš obrazovni sustav, koliko god se trudio biti pravedan, često je prilagođen mjeri “prosječnog učenika”. Programi, tempo, zadaci i očekivanja oblikovani su tako da „većini“ budu razumljivi i dostižni. To je nužno s jedne strane, jer određen sustav treba postojati, ali i vrlo ograničavajuće s druge strane, pogotovo za djecu koja odskaču od prosjeka  u bilo kojem smjeru. Djeca koja izlaze iz prosjeka su djeca s posebnim potrebama, a tu spadaju djeca s teškoćama u razvoju te darovita djeca.  Ponekad se može dogoditi da se obje “različitosti” spoje u istom djetetu pa imamo učenike koji su dvostruko iznimni, što znači da su i daroviti i u isto vrijeme imaju neku teškoću.

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, kako bi sva djeca imala jednake prilike u odgoju i obrazovanju te kako bi se prihvaćale njihove različitosti, 2022. godine izdalo je Smjernice za rad s darovitom djecom i učenicima. Ove travnja ove godine, na snazi je i Pravilnik o odgoju i obrazovanju darovite djece i učenika.

Što zapravo znači darovitost?

 Darovitost nije samo „visok IQ“ niti sposobnost da dijete lako usvaja gradivo. To je kombinacija sposobnosti, kreativnosti i unutarnje motivacije koja djetetu omogućuje da u nekom području razmišlja, stvara i djeluje na iznimnoj razini. Darovito dijete brzo uči, ali i razmišlja drukčije, postavlja pitanja koja drugi ne postavljaju i povezuje ideje na originalan način.

Darovitost se može pokazati u različitim područjima: jezično-komunikacijskom, matematičkom, prirodoslovnom, tehničkom i informatičkom, umjetničkom, društveno-humanističkom te tjelesno-zdravstvenom. Darovita djeca vrlo su heterogena skupina različitih interesa, karaktera i osobnosti – neka su znanstveno nastrojena, neka umjetnički nadarena, a neka pokazuju empatiju, vodstvo i emocionalnu dubinu koje ih čine posebnima.

Pozitivne strane i osjetljive strane darovitosti

 Daroviti učenici često pokazuju niz osobina koje su istodobno inspirativne i izazovne za okolinu kao što su:

• izražena znatiželja (koja ponekad zna biti naporna roditeljima i učiteljima),
• brzo učenje i duboko razumijevanje,
• kreativnost i originalnost,
• velika radna energija i fokus,
• razvijen osjećaj za pravdu i moral,
• bogata mašta i izražene emocije.

Često intenzivno proživljavaju sve što ih okružuje, više nego njihovi vršnjaci.

Osim brojnih pozitivnih osobina, darovitost ima i moguće negativne aspekte koji mogu značajno ometati darovitog pojedinca u procesu socijalizacije i smanjiti njegovu školsku uspješnost.

Osobine ili ponašanja koja opažamo u nekih darovitih, a mogu im otežavati razvoj i prilagodbu su:

• perfekcionizam kao posljedica visokih vlastitih mjerila uspješnosti i/ili onih koje nameće okolina (obitelj, škola);
• dojam lijenosti ili nemarnosti zbog otpora prema rutinskome radu, ponavljanju, vježbi,  mehaničkim radnjama i prejednostavnim zahtjevima, ali i zbog sporog, temeljitog i detaljističkog napredovanja u područjima za koje su daroviti zainteresirani;
• nezadovoljstvo u nepoticajnom okruženju, tendencija „kompliciranja“ na jednostavnim i očitim rješenjima, neuspješnost u jednostavnim zadatcima;
• izrazita potreba za samostalnom i usamljeničkom aktivnošću ili razmišljanjem zbog (pre)velike kritičnosti prema sebi i drugima te specifičnih interesa koje ne mogu razmijeniti s vršnjacima;
• otpor sudjelovanju u određenim razrednim aktivnostima ili aktivnostima u skupinama, npr. onima koje procjenjuju neizazovnim i rutinskim;
• kompetitivnost, osjećaj suparništva prema vršnjacima;
• pretjerana pobudljivost i intenzivnost u području intelekta, emocija, mašte, osjetila i psihomotorike;
• tendencija propitivanja nametnutog autoriteta, postavljenih pravila, običaja.

Različiti sklopovi navedenih osobina i ponašanja karakteriziraju pojedine darovite učenike i djecu jer se i oni međusobno razlikuju prema razini intelektualne iznadprosječnosti, specifičnim sposobnostima, socioemocionalnim osobinama, motivacijskim obilježjima, itd. Ne pokazuju svi daroviti učenici i djeca sve navedene sposobnosti i osobine, niti ih pokazuju cijelo vrijeme. Ono o čemu posebno treba brinuti jest socioemocionalni razvoj. Emocionalni i socijalni razvoj darovitih obično nije usklađen s intelektualnim, što znači da darovita djeca najčešće emocionalno i socijalno reagiraju slično djeci svoje dobi.

Teškoće koje mogu imati darovita djeca i učenici na tome području proizlaze:

• iz previsokih (ili preniskih) očekivanja okoline, izrazito natjecateljskoga školskog okružja koje želi iskoristiti kapacitete darovitoga djeteta, a pri tome zanemaruje njegove druge potrebe;
• iz nerealnih očekivanja okoline da i na tome području darovito dijete bude iznadprosječno razvijeno;
• od unutarnjih sukoba koji se javljaju u darovitome djetetu zbog velikoga nerazmjera između intelektualnoga i socioemocionalnoga razvoja;
• iz misaone razvijenosti i izrazite senzibilnosti, zbog čega darovito dijete uočava nesklad u sebi te istodobnu različitost u odnosu na vršnjake.

Moguće emocionalne teškoće darovite djece ne proizlaze iz darovitosti same po sebi ili iz nekih posebnih osobina ličnosti, već često iz nerazumijevanja i neprikladnoga reagiranja okoline na darovito dijete/učenika, a mogu se očitovati kao potištenost i povlačenje u sebe, negativna slika o sebi, manjak samopouzdanja i samopoštovanja, osjećaj neprihvaćanja i nevoljenosti, izrazite emocionalne reakcije i na najmanji neuspjeh (obično kao posljedica težnje za savršenstvom) te problemi u ponašanju.  

Teškoće u socijalnim odnosima darovitih mogu biti osamljenost, nedostatak/gubitak prijatelja zbog izdvajanja iz vršnjačke skupine zbog ranijeg prelaska u viši razred, velikoga broja izvanškolskih aktivnosti i sl., sukobi s vršnjacima zbog izraženoga osjećaja za pravdu i nepravdu te neslaganja s (nepromišljenim) postupcima druge djece/učenika, izoliranost, pa čak i vršnjačko zlostavljanje zbog svoje različitosti.

Iza sjajnih sposobnosti darovite djece često se kriju i teškoće koje nisu odmah vidljive.

Kako možemo podržati darovito dijete

 Darovito dijete ne treba stalno „više zadataka“ – ono treba viši smisao. Treba poticaje koji će ga izazvati, ali i razumijevanje kad se osjeća preplavljeno. Potrebno mu je: prihvaćanje, izazov, emocionalna podrška i povezanost. Kriva je pretpostavka da će darovita djeca sama po sebi uspjeti bez podrške okoline. Puno je faktora koji utječu na to hoće li se njihov potencijal realizirati ili ne. Škola, roditelji i stručnjaci zajedno mogu stvoriti okruženje u kojem darovito dijete može cvjetati, ako se potrude i surađuju.

Kada bi roditelji mogli birati svoju djecu, a učitelji svoje učenike, možda bi najlakše bilo izabrati prosječne – s njima nema velikih odstupanja, nema iznenađenja. Ali tada bi učionici nedostajala čarolija razvoja: ona iskra kad dijete postavi pitanje koje i odrasle natjera da zastanu i promisle. Baš u toj različitosti leži ljepota podrške u odrastanju – da svako dijete, bilo „patka“, „zec“ ili „orao“, pronađe svoje nebo.

 Pripremila: Martina Jurmanović, psihologinja